OBRANA I ZAŠTITA OD GLUPOSTI

nedjelja, 20.11.2011.

DEPRESIJA

Jebem je i depresiju.
Zašto baš ovakav početak posta? Da sam krenuo sa "Dragi moji...."...nitko živ nebi pročitao ovaj tekst do kraja jer danas te više za neki tekst zakuje jedna poštena psovka. Uostalom...da nema psovke bilo bi više mrtvih jer psovka je neki način ispušnog ventila od svakodnevnih sranja. Kad već spomenuh psovku, sjetim se svoje doktorice kod koje odem kad me boli grlo. Čim uđem u njenu ordinaciju, njušim umor kod nje...a i njen izraz lica kao da će zaspati, pa na njeno pitanje
- I kako si?
Uvijek odgovorim sa
- Ma pustite me u pičku maternu moja doktorice...
Uvijek...ali uvijek živne i obraduje se jednoj iskrenoj i običnoj psovki. No jebeš psovke...ajmo o depresiji.

Kažu da prodaja antidepresiva nikad nije bila veća nego danas. Ne mogu zamisliti da komad nečega zvan TABLETA (antidepresiv) može pomoći kad je u pitanju depresija. Kako se ta jebena farmaceutska industrija bogati na račun nas ljudi, ja se čudim da nisu izmislili i antidepresiv kremu kojom bi namazao cijelu glavu i onda reka ženi da ti je metlom utrlja u glavu, nebi li se ista upila.
Što je uzrok depresije, ja to ne znam...al znam da jebeš čovjeka koji bar jednom nije bio depresivan pa makar na 5 minuta. Sve je to za ljude. Meni se od sterilnih ljudi koji ništa u životu nisu prošli, uvijek sralo. Pa od takvog sterilnjaka nikakve koristi za društvo i zajednicu u cjelini jer takav nema o čemu pričati i na osnovu lošeg doživljenog i proživljenog dati hvalevrijedan savijet. Svašta ljudi prođu u životu. Malo tko o tome priča pa onda pusti da ga proživljeno uzme...uzme i ne pusti...a onda slijedi povlačenje u samog sebe...i u konačnici, često...smrt. Da...smrt. Kad sve to uzmeš u obzir, zaključak je da je depresija nešto s čim se nije za zajebavat jer...u svakom slučaju bolje biti živ. Zašto je bolje biti živ? - Pa mrtav ne vrijediš ništa, ali baš ništa...a uostalom...ne znam nikog tko je pobjedio smrt, tako da ga jebete, to vam je neizbježno i ona vas čeka kako god da okrenete...ali u ono života što imate, možete učiniti puno dobrih stvari...biti dobar čovjek.

Ja sam uvjerenja da su depresivni ljudi dobri ljudi. To su ljudi koji osjećaju i samim tim su vrlo rijetka vrsta ljudi jer danas malo tko išta osjeća. Svi su hladnjače i frižideri i ka što smo ka djeca u rame dobivali cjepivo za razne bolesti, danas ka da su svi (ako ne svi većina) cjepljeni protiv OSJEĆAJA...i to pozitivnih. Gdje ste vidjeli da je netko danas sretan zbog tuđe sreće? Toga nema. Ali ako treba iskazati osjećaj zavisti, prijezira i mržnje...e toga na izvoz. Zato i kažem da su depresivni ljudi dobri ljudi...osjećaju...samo nažalost, sebe izoliraju umjesto da pričaju što ih muči. Za biti depresivan ipak treba imati inteligenciju jer neš majci budalu vidjet da je depresivan. Budala je samo budala.
A pazi sad ovo. Onog dana kad ste se vi rodili...vi mislite da to nije ništa posebno, e nije kurac. Pazi sad ovo. Onog trenutka kad je vaš otac vodio ljubav sa vašom majkom, on je...dal zajebom il planski (otud ono "plansko dijete"...samo onda ispada da sam ja "zajeb dijete"...hm...nema veze)...dakle on je svršio u nju, vašu majku. E sad. Reka bi čovjek, ništa posebno. Pazi ti sad ovo. U tom trenutku...50 MILIONA spermića kreće u pohod na jajnu stanicu, među njima ste bili i vi sa štemalicom u ruci i šljemom na glavi, radnom cipelom na repu i reflektirajućim prslukom na sebi, razgrćući sve ispred sebe kao kad pijanac dolazi do šanka...
- MIČTE MI SE S PUTA SVI ODREDA!!!
Niste se odmarali ni sekunde negu uporno pičili kroz maternicu ili kud li već (u materin bubreg niste išli to je sigurno)...a onda odjednom ugledali ogromnu jajnu stanicu i rekli
- LUTKO! MOJA SI!
Od 50 MILIONA spermija...vi ste taj koji je uspio štemalicom probiti stijenku jajne stanice, ući u nju i iznutra ponosno dići prst srednjak svim ostalim neuspješnim spermićima i reći im
- LUZERIIIII!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Jel vi znate kolike su šanse da ste se baš vi rodili??? Kad bi se uračunalo kompletno masturbiranje vašeg oca...pa njegovo vađenje one stvari tijekom sex-a i svršavanje po plahtama i ormarima...i materino pitanje
- MAJMUNE! PA NISI VALJDA U MENE!?!?!??!
I da se nakon svega rodite baš vi!?....oooooo pa zapravo je bilo nemoguće da to budete baš vi...ali eto...to ste baš vi. Stoga nemojte pljuvati sami po sebi jer ste jednom davno pokazali da vrijedite. Ja kažem ovako – da je život pičkin dim, ja se nikad nebi rodio. Moj prijatelj kaže da je život smrtonosna bolest. Sve u svemu, nikom nije lako ali to što je teško nije razlog da sebe uništite jednom stvari koja se zove depresija. Stvari zbog kojih ste depresivni su zapravo dar jer o alkoholu najbolje može pričati alkoholičar a ne znanstvenik koji je u laboratoriju dokazao da je alkohol štetan...da je alkohol štetan potvrdit će vam bivši alkoholičar tako da će vam reći da se u busu prepunom ljudi usrao po bakici iza sebe i istovremeno rigao po kontroloru. O drogi će vam najveću istinu reći bivši ovisnik. Znate i sami što vam želim reći. Pričajući o onom što vas muči, spašavate nečiji život a da niste toga ni svjesni. Za reći na glas o onom što vas muči, potrebna je hrabrost. A što za nositi se sa depresijom ne treba hrabrost? Nemojte me zajebavati.
Znam da će ovaj tekst izazvati reakciju tipa "Dobro napisano"...a onda pasti u zaborav...al eto...bar sam ga napisao pa možda ipak nađe put do onoga kome je potreban.

Život je samo jedan...i ne tratite ga u ludo gubeći sebe u moru zvanom depresija...nego štemalicu u ruke...i štemaj...štemaj sebi bolji svijet u kojem će i onaj do tebe biti sretniji...a gdje je dvoje sretnih tu je i mjesto za dvije pive.

četvrtak, 03.11.2011.

SINE DAJDE VAMO UPALJAČ!!!

Ošli mati, jedna baba i ja na groblje sad za dan mrtvih. Nema majko…ako nisam u nekoj vreći ima jedno 12 iljada lampiona, ja ga jebem. Svake godine isto, moja mati pali lampione valjda cijelom groblju…a ja moram ka magarac nosat one lampione. Stali ona i ja kraj pokojnog starog…palimo lampione…reko
- Mati?
- Što je?
- Znaš ti da ćaća nebi volio da mu palimo lampione?
- A znam
- Pa što mu onda palimo?
Da je ćaća živ reka bi nam – „O sunce li vam jebem našto vi pare trošite, na te lampinjone!!!“…nije htio ni popa na sahrani pa mu mati naprdila popa iznad glave da mu drži govor, kako to već ide.
- Mati on ni popa nije htio a ti mu ga naprdla da mu drobi iznad glave?
- Pa on je meni reka da ga zakopamo u njivi…da sam to napravila, što bi selo reklo?
I stvarno…sjećam se kad je vika da koji će on kurac na groblju i da oće da se, citiram: „Oću da me u njivu zakopate…ispod krumpira!“. Ja ga pita što neće tamo gdje pšenica raste a on reka da neće da mu kombajn žvrnda iznad glave. Onda je jednom doša i reka meni da neće u njivu nego da ga stavimo u krošnju šljive.
- Pa ćaća štoš u krošnji šljive!?!?
- Oću da mi pčele zuje oko glave!
Bilo kako bilo, ništa od ćaćinih želja se nije ostvarilo. Sve je išlo po PS-u…ili ti pravilu službe.
Dakle ja i mati se ispričali nad grobom pokojnog ćaće….i reko…sad ćemo lagano doma. Aha – oš oš. Tek onda je krenula turneja. Nismo ošli 3 metra dalje već je bio zastoj. Stani, izvadi lampion, daj upaljač, čekaj da se mati i baba ispričaju nad grobom nekog čovjeka kojeg su obje poznavale i koji je umro prije 30 godina al…što bi one rekle
- Jooooj štoj to bio dobar čojk! – pa zviz lampion…
- SINE DAJDE UPALJAČ! – pali čojku lampion
Da sam zna što me čeka, ponio bi plinsku bocu i brener. Nema majko…to se lampiona popalilo ka Šumaher guma. Nismo ošli 20 metara dalje…opet zastoj. Stali kraj nekog mramora…pa priča između babe i moje matere…
- Ajme…el ovo Mile gore iz brda?
- Je…pa el mu vidiš sliku.
- Pa štoj on umro?
- A čim je tu bit će da je…je je…još lani.
- Pa kako?
- Pijo puno…mislim da ga satra avto neki u Ital´ji.
- SINE DAJDE UPALJAAAAČ!!!!
Pa pokojnom Mili koji je puno PIJO al ga na kraju satra neki AVTO u ITAL´JI…zviiiiz lampion. Onda misliš da je to to…onda se obje sjete nekog pokojnog Branka
- Gdje je pokojni Branko?
- Lani je bio vamo desno kod oni boriii-ća.
Ka da je pokojnog Branka preselilo. I onda je išla potraga…
- El ovo Branko?
- Nije…to je pokojna Mara.
- Koja Mara?
- Od staroga Ive žena….onog iz šora.
- Od Ive žena????
- Aha
- SINEEEE DAJDE UPALJAAAAAAČ!!!!!
Opet leti Krule…davaj lampion…upaljač. I uvijek isto, dođu na grob i onda se čude kad je taj umro.
- Pa kad je Mara umrla???
Onda da bi ja to ubrzao
- A da nađemo Branka?
- E stvarno! Gdje je pokojni Branko???
Onda mi vrag nije da mira pa sam preskaka preko nekog šipražja…ravno do tih borića…ako ga ja ne nađem, nema mi sa groblja do ponoći. Nebi Branka naša da si majka božja. Onda čujem onu babu
- EVO GA!!!! POKOJNI BRANKO!!!!!
Ja gledam…pa gdje je to od borića u pički maternoj. Odem ja tamo.
- Pa što niste rekli da je kod borića?
- Lani je bio tamo.
- Ama kako je lani bio tamo a sad tu???
I onda ide ona klasična seljačka
- A štoj ja znam! – viče baba
Ma baba nema pojma...al onda čujem mater
- SINE DAJDE VAMO UPALJAČ!!!! – po milijarditi put
Opet pali lamion i slušaj hvalospjeve kako je bio pravi čojk…al i on je puno pijo. Nema majko…kod svakog kod kog smo bili…bio je pravi čojk il žena…i il je puno pijo il je bila vrijedna.

Onda taman kad se ponadaš da smo možda pri kraju….onda se na groblju naleti na još nekog ko je doša na groblje al po običaju – dugo se nisu vidjeli…a onda ka sudar meteora.
- Maco jesi to ti?
- Ajmeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!!
Onda ide opće vrištanje na groblju, grljenje i prepričavanje događaja unazad 20 godina….te gdje je ko…te el rodilo djece….te el djeca idu u školu il na fakultet…a onda ako kaže da djeca idu na fakultet onda ide ona klasična – „PA ŠTO SU VEĆ TOLIKAČKA!?!?!?!?!?“. Ja stojim ka panjina sa strane i držim vreću lampiona…čekam da se svi izljube a priča…pričanje ne staje i ne staje. I pričaju njih četiri i pričaju. Ajd stade ta priča…reko…valjda je to to, kad čujem mater
- Ajmo sad na drugu stranu.
Ama koju drugu stranu??? Znači ovo je bilo tek prvo poluvrijeme!?!?!?!? Mrak mi pao na oči. Onda opet nađu nekog…
- SINE DAJDE UPALJAČ!!! – pa opet zviz lampion
Onda stojimo kraj tog groba pa ide čuđenje koliki je grob i kako je lijepo uređen
- A viđe mramora jes ljepi – viče ova baba
- A gle ljepog cvijeća mila majko – viče moja mati
- Ja bi kući – vičem ja al me niko ne jebe 5%
Onda dok gledaju tu obiteljsku grobnicu čitaju popis imena na mramoru pa skuže da je lani bilo 4 imena a sad 5…pa onda ide računanje….5-4=1, pa znači da je još neko sahranjen ove godine pa onda opet
- SINE DAJDE VAMO UPALJAČ – pa zviiiiz još jedan lampion za dodatnog pokojnika kojeg ni ne znaju al je u obiteljskoj grobnici u kojoj znaju samo jednog.
Onda odemo malo dalje pa nađu zapušteni grob koji je već godinama zapušten al na njemu već gori lampion. Onda ide priča…
- Gle…pokojni Miro
- A ko je njemu zapal´jo svjeću kad on nema nikoga???
Onda njih dve ka CSI-ovci istražuju i odu u 12to rodbinsko koljeno od pokojnog Mire i raspravljaju ko bi moga biti da je zapalio svijeću. Onda skuže da mu je neko od rodbine živ i da je taj u Australiji. Jebeš MUP, ove moje dve znaju sve. I naravno…
- SINE DAJDE UPALJAČ!!!!
- Ali mati el vi znate ovog Miru!!!!????
Nisam ni sumnjao da će odgovor biti
- Normalno da ga znamo…..bio je pravi čojk
Vjerovatno je volio i piti ali u detalje nisam ulazio….već su me noge bolile…i nisam više mogao
- Mati?
- Štoj sine?
- Ja ode kući…ne mogu više.
- Aj ti aj…ja i baba ćemo još malo…gra ti je u frižideru pa jedi akos gladan
Na izlasku iz groblja naiđem na 2 žene…jedna od njih me upita
- El ti mati na groblju?
- Je
- E super…baš je trebam, treba mi neke hlače skrat´t.