OBRANA I ZAŠTITA OD GLUPOSTI

ponedjeljak, 24.06.2013.

Pičketine, to smo mi, pičketine!

Kako to već biva na ovom blogu, red zajebancije... red za zamislit se... sad je red za zamislit se.

Ima toga 2 dana, probudio sam se oko 5 u jutro od vrućine koja je peglala ovih dana. Jedva da bih zaspao preko noći. Zapalio sam cigaretu, izašao na balkon... razmišljao o svemu... o sranju uglavnom... o jebenom snalaženju kojeg mi je prejebeno pun i prepun kurac, al doslovece - pun kurac. Snalazim se zadnjih godinu dana... umara te snalaženje. Netko misli da je to lako, al svaki dan se snalaziš, na ovaj ili onaj način.... radiš na crno da skucaš koju kunu, čak i jebene knjige prodaješ da bi preživio.... eeeeeeeeej, knjige jebene!!!!! Ako je ikad iko od knjiga preživljavao, ja jesam... o da... jesam i dan danas preživljavam... i imat ću vam štogod ispričat na tu temu kad se jednog dana vidimo, vjerujte mi. Stojim na balkon u 5 u jutro, zapalio sam cigaru... stojim naslonjen na ogradu i gledam kako jedno 50tak metara od zgrade jedan cca 60togodišnjak brlja po kontejneru. Obučen je fino, ne ono da mu je roba nova... u staroj je obučen ali ipak sve je uredno na njemu. Povlačim dim, razmišljam... jebem ti mater... pa jel ovo istina, no ne da je istina nego upravo gledam... gledam gdje iz kontejnera izvlači tavu... jebenu tavu... stavlja je sa strane... ja stojim onako bespomoćan... jebem majke svima... možda najviše nama koji sjedimo i čekamo, čekamo i ništa ne poduzimamo... bijes me je obuzeo... u 5 jebenih sati u jutro. Jadan je to osjećaj... totalno jadan. Nitko jebeno ne zaslužuje da brlja po kontejneru, ama baš nitko a pogotovo da se zadovolji jebenom tavom.

Odmah sam se sjetio svog teksta kojeg sam napisao prije jedno 2 godine. Objavio sam ga i držao jedno 10tak dana, a onda obrisao... no sva sreća, netko od čitatalja ga je spasio i imam ga opet... ovaj put ga neću obrisati... neka stoji... neka narod vidi kako smo živjeli i što nas čeka.

Tekst je napisan 2010 godine... mislim da ni na današnji dan nije izgubio na snazi... jel, procjenite vi sami... po meni... još je gore na današnji dan... no mi i dalje šutimo.

"Ako ti se ovakvo nešto dogodi...teško da mogu doći doma pa napisati jedan zajebantski post na koji ćete se svi smijati...jebte ga...jednostavno ne ide. Dakle...

Bilo je negdje oko 1 popodne…ili 2…ne znam…ma nije ni bitno. Sjedio sam u autu na gradilištu i taman me frend zove na mob.

- „Što radiš?“ pita me on

- „Jedem govna eto što radim!“

- „Nije ni to loše…do kad radiš danas?“

- „Do 5 konju i svaki dan me isto pitaš već godinama!“

- „Pa niiiije ono….mislio sam….“

Nisam ga dalje ni slušao jer mi je na jedno 5-6 metara od auta stajao jedan dečko od nekih 28…29 godina. Skužio sam da mene treba jer…jednostavno po stavu tijela skužiš…ne želi biti nametljiv nego sa strane čeka da završim sa mobitelom. Neda mi vrag mira…otvaram vrata auta

- „Reci…mene trebaš?“ upitah ga ja onako sa mobitelom u drugoj ruci dok frend sluša

- „Pa da. Ma znate ja bih vas zamolio ako mi možete pomoći?“

Sklon sam „skeniranju“ ljudi. Na osnovu tog skeniranja donosim zaključke o osobi sa kojom razgovaram…ajmo reći…procjenjujem ju…i…ne zajebem se nikad…baš jebeno nikad…to znaju oni što me dobro poznaju.

- „Reci?“ – upitam ga i istovremeno kažem frendu na mob da ću ga nazvati kasnije

- „Pa eto…idem okolo i tražim posao…bilo kakav…pa sam vidio da ovdje ima gradilište…i eto…ako vam treba radnik…radio bi?“ – doslovce je tako pričao kako sam napisao. Zastajkivao je između svake rečenice.

- „Radio bi?“

- „Da…radio bi!?“ – izgledao mi je iznenađen što je uopće dogurao tako „daleko“ u razgovoru samnom. Valjda su ga drugi otpili u startu čim bi nešto i probao.

- „Jesi kad radio na baušteli?“

- „Jesam gospodine. Radio sam kod XY…pa sam radio kod YX…radio sam i kod XYZ!“ – ponosno je nabrajao a ja sam za te firme čuo. Pola ih je propalo a ova druga polovica je podjelila otkaze.

- „Čuj…ajd da ne stojimo ovdje na cesti…odi do kraja ove ceste i na kraju je radnički kontejner…odi tamo pa ćemo u kontejneru malo popričati.“

- „U redu gospodine...“ obraćao mi se sav ozaren od sreće „idem ja sad tamo….znači na kraju ceste???“

- „Da…na kraju ceste…imaš 300 metara.“palim auto sa kojim bi ga povezao do tamo al je jednostavno nemoguće od pola tone papirologije koju vozim u autu.

Imao je na sebi bijele tenisice…stare bijele tenisice koje je pokušavao držati što čistijima. Traperice su mu bile prljave. Nisu bile prljave u smislu da se negdje pijan valjao po zemlji….nego znate…znate kad su ono traperice prljave od predugog nošenja…e tako su bile prljave. Zimska jakna je bila tamne boje pa ako je i bila prljava nije se vidjelo. Ono što mi se ucrtalo, bile su njegove ruke. To su bile ruke jednog 50togodišnjaka…koža zadebljana i ispucana…crnilo ispod noktiju…dlanovi poput šmirg papira. Lice mu je bilo ispijeno. Brada stara 10tak dana. Izgledao je jako…jako…jako iscrpljeno. Čak dok je pričao, radio je ono… grimase kao kad ste pretrčali kilometar nakon 20 godina ležanja pa vas žiga u desnoj strani (slezena jel?)…e takve grimase. Stao sam kraj kontejnera…otključao ga…uđem unutra i stavim jednu stolicu za njega. Brzo je došao…pokucao...

- „Aj aj…upadaj….sjedi!“ – i pokažem mu na stolicu

- „Hvala gospodine!“ – reče on te odloži ruksak, sa leđa, kojeg nisam ni vidio.

- „Ne moraš me zvati gospodine…ovo ti je gradilište…tu nema gospode.“ – sa smješkom mu kažem.

- „Pa dobro…kad vi tako kažete.“ – jedva se nekako nasmije

- „Pušiš?“

- „Da.“

- „Ček…“ i počnem prebirati po džepovima…nađem cigare…izvadim jednu na pola iz kutije van i ponudim mu „…evo…uzmi!“

- „Hvala!“ – reče on sam kiselim smješkom na licu a ja zapalih i sebi i njemu

- „Čuj me sad…“ zastanem na sekundu…povučem dim…“…ja ti baš puno ne mogu pomoć. Ja te zaposliti ne mogu…ali ti mogu reći da bi ti bilo najbolje da sjedneš na bus i odeš direktno u sjedište firme pitati za posao.“

- „Nisam znao koja ste vi firma al evo sad sam pročitao na kontejneru. 3 molbe sam poslao u vašu firmu“ – reče i spusti pogled u pod svjestan da je došao tamo gdje je poslao 3 molbe a ni na jednu mu nisu odgovorili.

- „Vidi. To ti je tako u mojoj firmi. Oni ti nikad ne odgovaraju na molbe nego te molbe čuvaju pa kad se pojavi potreba za radnicima onda te zovu.“ – istinu mu govorim.

- „Ma.“ – razočarano mahne rukom gledajući kamo će otrest pepeo sa cigare

- „Na pod…na pod otresi“ rečem mu ja demonstrirajući kako se to radi „Jesi li iz Rijeke ili si podstanar?“ nastavim

- „U Rukavcu sam podstanar!“ – vidim opet radi onu grimasu

- „Nemaš nikakav posao?“

- „Ostao sam bez posla prije 4 mjeseca.“

- „Kako plaćaš stanarinu?“

- „Ne plaćam je. Nemam od kud. Imam sreću da je gazda dobar čovjek pa sam mu rekao da nemam al da mu mogu raditi oko kuće što god treba samo da me ne istjera van….i tako odradim mu oko kuće i rekao je da me neće potjerati.“

- „Jebeno…“ rečem ja i zagledam se kroz prozor

- „A je da…“ uzdahne on

- „Što si sve radio na baušteli?“

- „Godinu dana sam radio kao armirač a ovo ostalo kao pomoćni radnik…štemanja…a znate i sami. Sad idem okolo i tražim posao al svi misle da sa neki klošar i nitko neće da priča samnom.“ – i opet napravi onu grimasu…po ko zna koji put već.

- „Hm... da…koliko imaš godina?“

- „21“ – digne se i baci cigaretu van kroz vrata

- „21!?!?!?!?“ – iznenađen ko sam vrag reče ja

- „Da 21.“

- „Čuj me….kažem ti…odi do sjedišta moje firme i idi direktno pitati za posao. Zajebi molbe i sve ostalo. Nemaš što izgubiti.“

- „Znam gdje vam je sjedište firme. Moram sa autobusom tamo. Da je bar bliže.“ – izgovori on to i stisnu usne

- „Nemaš novaca za kartu?“ – upitam ga

- „Molim?“ – neugodno mu bilo

- „Pitam te – nemaš novaca za kartu?“

- „Paa…“ sram prepoznaš…osjetiš ga…ima miris…smrdi…sram je jebena stvar…teško se nositi sa njime…zato je jeben, što se je teško nositi sa njim…“…pa nemam da.“ Jedva on to prevali preko usta. Gledam ga ispred sebe…uzdahnem…

- „Piješ li?“

- „Molim?“

- „Pitam te piješ li?“

- „Moj otac…moj otac je bio teški alkoholičar i maltretirao je i mene i majku…ne pijem…mrzim alkohol!“ – kao da sam ga pogodio pitanjem.

Ne mogu mu pomoć. Ja ga zaposliti ne mogu a i kod nas u firmi…sve je oko nas u kurcu pa do kad ćemo i mi to samo bog zna. Sjedim…gledam ga…posegnem rukom u desni guzni džep…izvadim pare…preberem…pružim mu 50 kuna…

- „Drži…da imaš za kartu.“ – i pružim mu ruku

- Sjedi on…gleda…gleda…al ruku ne pruža.

- „Drži ove pare…to ti je za kartu…odi tamo i pitaj…ne znači da ćeš dobiti posao ali bar odi i probaj…ne odustaj tako lako…drži pare!!!“

- Polako pružajući ruku uzme pare…i spusti pogled u pod…opet ona grimasa…tad mi je sve bilo jasno

- „Ej???“ – malo glasnije viknem samo da ga malo trgnem

- „Recite?“ – upita me on prepun osjećaja srama

- „Jesi gladan?“

- „Molim?“

- „Samo mi odgovori na pitanje….jesi li gladan?“

Mogao bih ja tu vama opisivati tu scenu u 1000 riječi…al to se opisat neda…to je nešto prestrašno. Kad čekaš da čovjek kojem nije uobičajno da govori da je gladan…kad čekaš da to izgovori…

- „Jesam gladan sam.“ – prevali on to preko usta

- „Ok…ajd sad izađi van iz kontejnera odmah!“

- „Molim????“

- „Izađi van iz kontejnera i čekaj me…dolazim za 15 min!“

Izašao sam van….sjeo u auto…a u glavi mi se sve vrti…od politike i lopovluka do onih učmalih guzonja koji pokradoše sve što se pokrast može nebi li u svoje učmale šupke natrpali što više i svojim sinčićima i kćerkicama osigurali budućnost…ponavljam si u glavi – „Milu vam majku jebem…da vam jebem…milu majku!!!!!“. Ulazim u trgovinu… kupujem kruh…mlijeko…paštete…mesni…salame…čokoladu…jabuke…izletim van…bacim to u auto…vozim nazad….“Milu vam majku jebem da vam jebem…pička vam materina ona đubretarska da vam pička materina!!!!!“…parkiravam auto kraj kontejnera…izlazim van

- „Ako si gladan…moraš jesti! Izvoli stari…nije puno…al pojedi!“

- „Puno vam hvala….puno…puno vam hvala!!!“ – zahvaljivao mi je a ja sam psovajuć u sebi išao prema kontejneru da poberem svoje stvari iz njega jer moram ići dalje…moram ići na drugo gradilište. Zaključavam kontejner….okrećem se…a onaj dečko…sjedi na kamenom zidiću….jedno 6-7 metara od mene…i…ma…to se opisat ne može…kida kruh i sa otvorenim dlanom trpa u usta koliko god mu može stati bez da je sa tim komadom kruha i prešao po otvorenoj pašteti. Zastao sam…a to mi se urezalo…ma do kraja jebenog života. Ništa govorio nije…samo je jeo jeo jeo jeo i jeo. Sjedam u auto…palim ga…okrećem se i stajem kraj njega…

- „Ej!“ – zovnem ga

- „Recite!?“ – okrene se dok mu sa brade kapa mlijeko

- „Kako ti je ime?“

- „Zoran….Zoran mi je ime!“

- „Zorane...samo nemoj odustati…nikad ne odustaj Zorane! Živ mi bio!“
Kraj teksta iz 2010 godine.


Dok se svi bore za bolje sutra... mi smo svi jedne obične usrane pičketine koje se bojimo da nešto izgubimo... a ja vas pitam, što da izgubimo kad nikad ništa nismo ni imali. Alal nam pičkasta vera, bolje od ovog nismo ni zaslužili... ili... ili nam svima skupa i nije tako loše, samo što smo šupčad koja se pravi da nam je loše. Pišem što mislim i ako me netko misli osuđivat, vjerujte mi, zaboli me kurac... svakom po volji!

24.06.2013.
Autor: Bloger jebeni Krule

ponedjeljak, 17.06.2013.

PUČE VEZA

Ljubavni jadi spadaju u top 5 svih životnih jada. Nekima je to veći problem neg neimanje plaće il bivanja na birou. Gotovo da nema čovjeka koji bar jednom nije doživio ljubavni jad i opleo žalopojke ka da mu umro bližnji. U ljudskoj prirodi je voljeti (ne zaboravite, čak je i Hitler volio Evu), pa kad vam netko to „voljeti“ malo pojebe, onda čovjek bude dezorijentiran jer uskraćen mu je taj osjećaj. Ovdje prvenstveno mislim na ljubavne veze između muškarca i žene, dobro… sad je popularna i veza muško muško te žensko žensko, al kad je ljubav u pitanju, onda je svejedno ko je s kim… no ja ću se u ovoj analizi ipak zadržati na vezi muško-žensko jer to je ipak većina veza koje su oko nas.

Dakle imamo jedan ljubavni par, muškarca i ženu, te kad nešto krene po „zlu“… onda netko nekog mora nogirati odnosno dolazi do prekida. Prekid se u narodu jož naziva „šut karta“… „košarica“… „nogiranje“ (to sam već naveo)… „noga u dupe“… itd… itd… dakle naš narod je maštovit pri izražavanju kad treba dočarati prekid ljubavne veze. Prekid se događa kad nestane ljubavi kod jednog od njih dvoje. Dakle kad ili muško, ili žensko, prestane imati osjećaj ljubavi za ovog drugog. Rijetki su prekidi gdje se obostrano nestane ljubavi pa dođe do prekida. Takvi prekidi su najpoželjniji jer nitko ne pati, čak tijekom daljnjeg života ostanu i prijatelji. Najčešći su ipak prekidi gdje netko nekog nogira iz nekog razloga, bilo da je nestalo osjećaja ljubavi pa mu je partner postao kao predmet… bilo da je netko našao drugog/drugu, što je opet vezano za gašenje osjećaja ljubavi prema partneru koji je obično u vezi bio pasivan pa on ili ona to iskompenziraju tako da ljubav potraže kod nekog drugog… dakle ima više razloga za prekide ali ja neću sad o razlozima, nego ću o ponašanju onog tko je nogiran.


Ajmo prvo obraditi kad ONA nogira njega a on nju i dalje voli.

Znači ona je nogirala njega iz nekog razloga i on ostaje sam. Prvo što muško napravi kad žensko napusti stan je da skoro pa da padne u nesvjest ali kontrolirano i to u krevet. Dobro, nerijetko se skljoka i na parket… kraj kade u kupaoni… u kuhinjski sudoper… biraj mjesto, on je tu. Grli jastuk i plače ka rodna godina. Samo 15 minuta nakon što ga je nogirala, odma ju zove… ona se ne javlja, a on opet plače. Taj dan ne jede, ka što ne jede sljedećih 6 mjeseci. Ako je imao 100 kila, nakon 6 mjeseci ima 40 pa može nositi majice iz četvrtog osnovne. Ako u jutro uđe u birtiju, onda pije do fajrunta a čim malo popije, počne nekontrolirano galamiti:

- Kurvetina!!! Majku joj jebem!!!

… a kad se sa barske stolice digne i ode onako pijan pišati na wc, onda se nad pisoarom toliko rasplače da ne popiša ništa jer mu sve izađe na oči, tepajući njeno ime uz 200 iljada izljeva ljubavi prema njoj. Po izlasku iz wc-a, popravlja robu, rukama trlja lice te opet drekne:

- Kurvetina!!!

Kad je u društvu onda ne daje do znanja da pati jer eto „Razišli smo se oboje ko ljudi“ jer ne smije odavati da je ranjiv… ipak je on muškarac… a kad je sa najboljim prijateljem, onda ovom utrne rame jer je ovaj non stop okačen na istog i po cijel dan mu kuka, pričajući mu kako ju još voli i kako mu je ona sve. Prepričava prijatelju doslovce sve što je on učinio za nju. Pazite, samo najboljem prijatelju će muško ispričati sve, ali baš sve, davajući najveći naglasak na to kako je on njoj kupio sve, pamteći datume kad joj je kupio žvake… karte za kino… smoki i čipi čips… japanke za na more… nakit da ne govorim, da bi svu tu imovinsku nabrojačinu završio sa:

- I ona mene prijatelju moj na kraju ostavila!!! Reci mi zašto! ZAŠTO! (baš se i ja pitam, zašto)

Uvijek ide to da je on njoj sve dao, jer pavijan se u ovoj situaciji pretvara u materijalnog šupka nabrajajući sve što je on njoj dao (čitaj – kupio).



Kad dođe kod mame i kaže mami da su prekinuli, majka je majka i osjeća sinovu tugu pa ga tješi sa:

- Kurvetina i nije bila za tebe! Ima cura sine! Nije jedina!

Kako god da okrenete, ona je uvijek kurvetina i to sva svemirska sila ispraviti ne može, osim kad pavijan ostane doma sam ili kad je sa best frendom. Onda bugari za njom ko sumanuti. To se u samoći stana pregledavaju slike na kompjuteru gdje su oboje zagrljeni, onda on rukom dira njeno lice na ekranu ljevajući krokodilske suze. Govori na glas da ju voli, a ako je gledajući slike na kompjuteru popio 12 piva, onda u jutro nađe razbijen kompjuter i čudi se ko ga je razbio. O tome da prati svaki korak, to bolje ni ne spominjati jer to graniči sa manijakalnošću. Što je njemu u 3 u jutro čučati u grmu pred njenom zgradom ispijajući kavu iz termos boce, da vidi jel ova našla drugog ili ne? – ama pizdarija. Ako ona nađe drugog, onda ovaj redovito tom novom dečku izbuši gume na autu… i to ne samo njemu, nego svim autima istog proizvođača da bude siguran da je izbušio onom pravom. Malo pogledajte, muškom su uvijek fetiš gume na auto od njenog novog dečka… ne znam zašto je to tako, nek znanost kaže svoje.

Bilo kako bilo, nije mu lako.


Ajmo sad kad ON nogira nju a ona njega i dalje voli

Kad muško nogira žensko i napusti stan… žensko smireno sjedne na stolicu, zapali cigaretu, popuši je do kraja, ugasi ju u pepeljari, ode u kuhinju, opere suđe… vrati se u dnevni boravak, ponosno digne glavu i pomisli:

- Ko te jebe kretenčino! Bolje od mene nikad nećeš imati. Pati!!!

… a onda se skljoka na pod i počne bugariti.

Za razliku od muškaraca koji ne jedu, one jedu normalno ka što su jele i do tad, samo što one rade na tome da izgledaju još bolje nego što su izgledale, samo da ga još jednom očaraju. Pa to vam je ono kad vidite da je neka cura nogirana pa izgleda bolje nego što je izgledala u vezi, to je samo zato da namami bivšeg. Ne pije ka muško nego svoje dnevne obaveze obavlja bolje neg što ih je ikad obavljala jer žene radom kompenziraju bijes za razliku od pavijana koji se razvaljuje od alkohola a na poslu radi onako prekokurca. Vjerujte mi to je tako.

Ona u društvu ne odaje nikakve znakove patnje, pa čak ni pred najboljom prijateljicom, nema jebene šanse. Uvijek će se praviti da su od čelika i da ih prekid nije pogodio, dapače… svima će govoriti da joj kreten uopće i ne fali, a kad ode pišati na wc, odma vadi mobitel i šalje mu SMS:

- Ostala ti košulja kod mene, dođi po nju!

… naravno, samo da ga namami kako bi ga mogla vidjeti, a ako ovaj odgovori sa:

- Ok, sutra navečer dođem po nju!

… njenoj sreći nema kraja jer ona je uvjerena da još ima šanse da bude sa njim pa se to večer dotjera i potroši pola boce parfema na sebe… al džaba… pavijan dođe po košulju i odmah ode, a onda na parketu ostane razlivena šminka a zavjese još 3 mjeseca mirišu po parfemu jer je sa njima brisala suze.

Kao što rekoh, žene nikad u javnosti ne odavaju taj bijes koji ih obuzima i dapače, ogovarat će svog partnera i to na pasja kola, sve svodeći na to da koji je njoj kurac uopće bio da je bila sa takvom budalom i što je uopće vidjela u njemu. Često odmah nakon 10 dana nalazi drugog muškarca, ja ga zovem „Privjesak“ i naravno, pojavljujući se sa Privjeskom na mjestima na kojima joj je bivši samo kako bi mu digla paru, čak uvjerena 100% da je u tome i uspjela pa drugi dan priča frendici:

- A da ga vidiš kako je samo gledao i stiskao zubima! E neka vidi bez čega je ostao!

… a zapravo radi se o promašaju stoljeća.

Stvar je u tome što se Privjesak zaljubi u nju, pa kad ona to vidi odmah ga nogira jer ga nikad nije ni voljela, a onda dobijete onaj tekst odozgo gdje je ona nogirala njega… dakle sve se vrti u krug. Dok su muškom fetiš auto gume od novog dečka, njoj su fetiš novi Privjesci. Majko u 3 mjeseca ih promjeni ka cigan konja. Ni sa jednim ona ne ide u krevet, aaaaaaa ne… to su Privjesci koji navečer vise dok su kraj nje samo da digne bivšemu tlak… pa se dogodi da svake subote kraj nje stoji drugi. Ne jebe ga 5 %, al mota ga oko malog prsta.

Bilo kako bilo, nije joj lako.

17.06.2013.
Autor: Bloger Krule

Ovaj tekst:
	lajkiram
	ne lajkiram
pollcode.com free polls

ponedjeljak, 10.06.2013.

Lički intervju

Neki dan sam dao intervjuac za moje Ličane iz "Lika Clubbinga" koji je danas objavljen. Kako ponedjeljkom pišem nove tekstove, ovaj put sam odlučio staviti ovaj intervju jer eto... o Lici je pa ima možda stvari koje nisam nikad rekao a nekom će biti zanimljive. Zato zavalite se i čitajte, nije to jedan od onih uštogljenih intervjua... ;)
Da malo izreklamiram i njih, pa eto kliknite na njihovu fejzbuk stranicu da vidite o čemu oni pišu:
Fejsara stranica "Lika Clubbing"-a

Onda... krenimo...


Bok Krule care! Za početak, reci nam otkud si i čim se baviš?

Bok Lika Clubbing!
Na internetu sam poznatiji kao Bloger Krule, pravog imena Jadranko Hodak, a inače dolazim iz Plaškog gdje mi je kuća nekih 200tinjak metara od prekrasne Kapele. Zadnjih 12 godina podstanarim i radim u Rijeci. Većina vas će znati gdje je Plaški, a ako slučajno neki Slavonac, Dalmoš, Istrijan, Zagorac… ovo čita a ne zna gdje je to mjesto, to vam je tamo gdje su pala ona 2 vojna MIG-a i to točno na babu koja je bila tog trena na njivi. Bez brige, preživjela je, Ličanka je to, ni vojni avion joj ništa ne može. Eto, sad bi svako treba znati di je to.
S čim se bavim? Pa ja sam ti po struci profesionalni građevinar i evo 12 godina sam u čistoj bauštelskoj operativi i to kao radnik a ne kao vlasnik firme tj. gazda. Da, trebam naglasiti da sam BIO u operativi 12 godina jer sam na kraju završio na birou pa sad odradim štogod na crnjaka da skucam koju kunu za život. Jebi ga, živa borba… al bitno da predaje nema. Naravno, bavim se i pisanjem koje i je razlog ovog našeg razgovora.




Reci nam svoj komentar o Lici. Što misliš da nedostaje? Želiš li se vratiti u Liku i živjeti tamo? I zašto.

Iz Like mladi bježe i to ne bježe zato što Liku ne vole nego je situacija takva da ako ne radiš u nekoj državnoj firmi, za tebe nema mjesta i da bi se „spasio“, moraš otići negdje u neki veći grad ala Zagreb, Split, Rijeka… da bi preživio. Sva sreća da ne možemo u Ameriku ka što su prije išli naši stari jer bi nam Lika ostala prazna. I sam spadam u tu grupu „trbuhom za kruhom“ jer takav je trend ne samo u Lici, nego i u ostalim regijama koje najviše gospodarski pate a Lika je nažalost jedna od njih. Aj reci da lažem? Pa u Zagrebu ima više Ličana neg u Lici. Preko tjedna Lika prazna a vikendom kad se ka sokolovi sletimo svi svojim kućama, Lika puca po šavu a lokalni kafići trljaju rukama jer – „EVO IH, DOŠLI NAŠI GASTERBAJTERI!!!“. Livade su nam prazne. 80tih godina nisi moga hodat a da ne staneš u kravlju balegu a danas svakih dvajs kilometara jedna krava. Više dalekovodnih stupova ima neg krava. Još malo pa ćemo zaboraviti kako se krumpir sadi pa kad ga neko i posadi bit će – „GLEDAJDE KRUMPIR NIKA!!!“. To je sve politika sjebala. Politika je mladom čovjeku poručila, a i u krajnjoj mjeri pokazala svojim primjerima, da se rad kao rad ne isplati. Svi ovi glavonje u vrhu politike bruje o jebenim kapitalnim investicijama, kojih zapravo i nema, al da ih i ima… pitam ja vas bil se ko Like sjetio kad su kapitalne investicije u pitanju? – Da vam odgovorim onako kako inače i tekstove napišem, iskreno – bi kurac! Svima Lika puna usta, a kad guzičar treba nešto napraviti za svoj kraj, onda mahuna. Ajde molim te. Pa što ćemo vi i ja Liku dići na noge? Možemo mi okopavat njive kolko te Bog oće, ali ako neki krupni kapital neće stati iza nas, možemo se svi ulovit za ruke i udarat kozaračko kolo na sred njive. Razvijanje kraja podrazumjeva ulaganje u proizvodnju a ne, jebem ti žito, navuku fasadu na zgradu općine pa vele da je to kapitalna investicija. Još malo pa će i pražnjenje septičkih jama biti kapitalna investicija. Eno ti onog Čačića i sad njegovog nasljednika Vrdoljaka… pa kad je iz njihovih usta izašla riječ Lika!? Majkemi ako oni i znaju da smo mi u RH. Čačo misli da je Lika vrsta proizvođača papučica za gas a Vrdoljak, on misli da je Lika lajk na fejzbuku. Lički narod je vrijedan i marljiv narod, al ima ona reklama za one gume Mišelinke pa veli „Snaga bez kontrole“… eto to nama fali – „kontrole“, neko ko ima kapital i volje da uloži u Liku kako bi kontrolirao svu tu silnu vrednotu. Pa jel nije žalosno da je Lika bila bogatija prije 40 godina nego sad? Ej… danas robot po Marsu piči a mi zaglavili za usrat se! Pa ja sad pitam, a što će biti za slijedećih 40 godina? Ako se nešto ne promjeni, najebašmo mi bez zrna baruta! Pazide dobro što ti velim!
Da, volio bi se vratiti živjeti u Liku… no kako je posao građevinara takav da nikad kod kuće nisi… izgleda da će to doći na red kad odem u penziju, a do tada ka i svi sokolovi, vikendima pičit kući. ;)


(na slici: Domagoj Jakopović - Ribafish, Konjina, Siniša Mareković)

U svakodnevnoj si online komunikaciji sa mnogo ljudi, kakvu sliku Hrvati imaju o Ličanima?

Evo nikad u životu nisam čuo ružne riječi o nama Ličanima i Ličankama, al to je najvećim djelom zato što se mi nigdje ne guramo i na ništa ne žalimo. Kad ste vi čuli da se Likota na tevejcu na nešto žali?... da mu mala plaća?... da mu suša sve pobila?... da mu nešto poplavilo?... ama bilo bilo bilo što? – nikad ništa. Nas meteor da pogodi, niko zna ne bi jer se time hvalili ne bi. Zbog te naše šutljivosti, gospodarski ispaštamo jer dok drugi galame da im svega treba, nama dosta da nam šljiva rodi i to je to. Za druge, mi smo uvijek gorostasi od 2 metra visine i 150 kila, planinski ljudi… ko Jeti. Glavna poveznica im je medvjed i bukva. Od viceva o Ličanima, znaju samo onaj – „Silova medvjed bukvu pa nasta Ličanin“, pa ovim putem apeliram da se izmisli neki novi vic na račun nas Ličana jer više od 20 godina ja slušam taj vic, pa kad se ja ne nasmijem onda ovaj misli da sam se naljutio… a nije da sam se naljutio jer kome normalnom jedan vic može biti smješan 20ikusur godina!?!? Da ja Dalmošima pričam vic „Silovala srdela kamen pa nasta Dalmoš“, prvi put će se nasmijati… a sad dragi Dalmoši, zamislite da vam to neko priča preko 20 godina… bil mislili da je taj lud? Mjenjajte više te viceve! Isto tako, znaju nas zajebavat na račun „ličkog rukovanja“ (znate na što mislim?) i s time smo obilježeni za cijeli život, al ja to okrenem na zajebanciju pa kad vidim da me neko zajebava ja mu velim „Nemoj da ti uvalim ličko rukovanje, oči ćet zasvjetlit ka štop svjetla na jugiću!“. Često nas pobrkaju sa Hercegovcima zbog govora. Drže da smo kapacitet po pitanju jela i pića. Po njima sva Lika sluša narodnjake. Znaju da nikad ne udaramo šakom neg otvorenim dlanom al tek nakon što nas je netko 2 sata prcao pa nam se prelila čaša. Kad nekom veliš da si iz Like, taj obavezno navede da mu je baba isto iz Like, al ako ne baba onda od babe baba pa ja nekad pomislim ka da su svi potekli iz našeg kraja. Prati malo. Čim veliš da si iz Like odma ide „Moja pokojna prababa bila iz Kutereva!“. Svi imaju nekog iz Like. Naravno da ne zaboravim… po Plitvicama nas svi poznaju.
Za nas imaju samo dobre riječi i to mi je jako drago.



Činjenica je da si najpoznatiji Ličan na facebooku, jesi svjestan toga?

Ma ne znam ja dal je to baš tako. Vi ste prvi koji mi to vele i da budem iskren, ne znam što da vam velim na to. Narod voli čitati tekstove napisane na narodnom jeziku… bez cenzure… bez lektora… onako kako srce i razum vele, pa eto imam možda malo veći broj čitatelja neg neko drugi na fejsu ko piše recimo pjesme, putopise… itd. Ne umatam ništa u nikakav celofan neg napišem onako kako čujem na gradilištu… ulici… birtiji… onako kako svako iz naroda misli a možda ne zna napisati, pa onda kad to pročita onda veli „Krule jebatisebe, to je tako!“, a to je tako zato što sam dio naroda. Ono što mi je najviše drago je što je spektar publike širok… birajte zanimanje koje oćete, u publici je jedan takav… oš doktora… oš političara… oš čistačicu… oš automehaničara… oš mog bauštelca… oš bez škole oš sa doktoratom… a to znači samo jedno, bez obzira na stupanj obrazovanja kod mene su svi ISTI, mali ljudi sa brdo problema ka što sam i sam. Prevedeno, svi smo u istim govnima. Zato su tekstovi takvi kakvi jesu i zato to narod voli jer tekstovi „smrde“ ka što i svi mi „smrdimo“ i ne pretvaramo se da je oko nas sve mirišljavo, kad nije . Isto tako nastojim komunicirat sa publikom, pa eto koliko god vremena imam, svakom odgovorim na poruku dal to bilo „Jebi ga stara, znam da je sranje, nedaj se!“… il nešto duže, al svakom nešto napišem, pročitam što mi ima za reći. I da nešto razvrstamo, nisam književnik niti išta slično, ja sam narodni pripovjedač!


Imaš li kakav plan za pisanje tekstova? Vremenska ili neka druga ograničenja? Ili je baš sve spontano?

Ma kakvi planovi… to sve iz glave te sekunde baš ka ovaj intervju. Nema ograničenja nikakvog, al baš nikakvog, čak nemam ni kredit koji bi me sputavao u stvaralaštvu. Nisam nikad bio član ni jedne stranke, niti ću biti. To su ti neki od osnovnih uvjeta da si slobodan pri stvaralaštvu… jer recimo kad serem po bankama, onda da imam kredit onda bi neko reka: „Vidi ga, sere jer je dužan pa sad svoje frustracije udara drugima soleć pamet!“, al nemam pa svejedno stanem u obranu ljudi koji grcaju pod bankarskom čizmom. Kako o bankama, tako o SDP-u… HDZ-u… naravno, kad treba i kad je trenutak da se „udari“, jer udarati na prazno je samo udaranje na prazno… jer kad Linić ode u Dubai sa čovjekom koji poreznoj duguje nekoliko milijuna kuna, ja ga jebem ako neću oplest po tome, samo što ja o tome ne pišem kao drugi portali nego „ošinem konja kandžijom“… to sam samo uzeo za primjer… a takvih imate koliko oćete. Usotalom, onaj ko me čita vidi da u tom pisanju nema ništa planskog neg da je sve baš onako kako velite, spontano. Da je drugačije, ne bi valjalo.


Znaš li da radiš vrhunski „community managment“ tj. da si vrhunski menadžer za društvene mreže?

Dal vi meni vjerujete da ja ne znam što to znači to „community management“, pa sam išao guglati! Veli Gugl majka, citiram:
„Community managment predstavlja komunikaciju s vašom ciljanom skupinom na društvenim mrežama. Obuhvaća vođenje profila na društvenim mrežama, redovno plasiranje relevantnog sadržaja, animiranje korisnika te odgovaranje na sva pitanja korisnika.“
E sad kad sam ovo izguglao, onda mogu reći da ispada da jesam taj vražji komjuniti menadžer. Da, redovito vodim profil, pišem tekstove što ozbiljne što zajebantske a samim tim animiram korisnike da shvate malo dublje društvo u kom živimo i da, odgovaram na sva pitanja koja mi upute... hm… valjda sva, nemam pojma. J
Jebate, ta riječ „menadžer“. Prije sam zna samo za menadžere u Americi i to su uglavnom bile face. Danas to došlo kod nas pa eto svaki šupak menadžer, pa čak i ja! Kako ono velite, komjuniti menadžer? Idem materi u Liku javit da sam komjuniti menadžer!
- Alo stara!
- Reci sine!
- Ja sam komjuniti menadžer!
- I što ti veli doktor, kaš na operacju?
- Stara, nije to bolest!



Kad si počeo s pisanjem tekstova?

Počeo ravno prije 4ipo godine. Piskarao sam i po raznim forumima al uvijek bi me izbacili i to trajno (u informatičkom jeziku „perm ban“) jer sam o svemu pisao iskreno, onako kako mislim… i di god bi došao, šut karta je išla u roku 4-5 mjeseci. Onda reko, pisat ću sam za sebe, otvorio blog (www.krule.blog.hr) i tako je to krenulo a narod se nekako prepoznao u svim tim tekstovima, sjelo mu dobro i počeli me pratiti. Moj prvi tekst je bio na temu sportskih dvorana koje smo tada gradili radi svjetskog prvenstva u rukometu i na to skurili 4 milijarde kuna a danas propuh udara kroz dvorane pogotovo kroz splitsku koja vječno zjapi prazna. Riječi jedne ne bi rekao da te dvorane danas donose zaradu, al brate mili, sjebat 4 milijarde kuna da bi propuv dera kroz dvoranu – pa to je za strpat nekog u prdekanu. Al to i je naš problem, mi se uvijek imamo potrebu dodvoriti nekom šupku iz Europe, a sami za sebe ne marimo. Sva sreća da nas nisu izvukli za ono europsko nogometno prvenstvo, sad bi imali 5 stadiona i 2 miliona ljudi na birou. Mi iz krajnosti u krajnost, nikad ništa normalno… ka da smo se pretplatili na novine „Kako sve sjebat“.


Osuđuju li te ponekad zbog toga što pišeš? Kako pisanje doživljavaju tvoja rodbina, prijatelji,...? Jesi li se sreo ponekad s nekim političarem kojeg si „počastio“...?

Da pišem o cvijeću, našao bi se netko ko bi osuđivao, a kamo li kad pišem o dnevno-političko-društvenim stvarima, od politike pa na dalje. Uvijek ima ljudi kojima ne paše što pišem, što je i normalno jer nedaj Bog da svi isto mislimo onda bi to doslovce bilo jednoumlje. Pa da ti je cura Beyonce, neki bi rekli da je zgodna a neki da je ružna ka jarak… tako ti je i sa mojim tekstovima, nekom dobri nekom jarak. Što se tiče doživljaja moje rodbine i prijatelja, nema tu ama baš ničeg… to ti je ka mater od Messija, može ovaj razvaljivat u nogometu kolko oće, on je za nju samo njen mali Messi. Tako je i samnom kad su prijatelji i rodbina u pitanju, ja sam samo prijatelj i rodbina, ništa više. Najbolji prijatelj me ni ne čita, al zato svako malo zove da idemo na pivu. Tako treba i biti.
Nisam se nikad našao ni sa jednim političarem kojeg sam kako vi velite „počastio“. Moram priznat da niti imam želju da se nalazim sa nekim ko nas je zadužio 50 000 000 000 dolara (namjerno pišem u brojevima da se ne zaboravi koliki je to dug), ko nam je uništio kompletnu industriju i poljoprivredu pa sad ovisimo o ta 3 mjeseca turističke sezone. Pa čovječe, mi kraj šuma Like i Gorskog Kotara kupujemo namještaj iz Italije jer nemamo svoje tvornice namještaja – pa jebem ti općinu, el to normalno!? Naša glavna drvna industrija je pilana, jebem ti pilanu i sve. I sad na kraju, da se ja nađem sa jednim takvim, ama ni kod Svetog Petra čak!!!


Koju glazbu slušaš i gdje si najviše izlazio? I izlaziš li još van?

U Plaškom sam do svoje 14te godine života, izlazio samo po šumama i livadama. Kapelu smo prejahali uzduž i popreko a priroda nam je bila druga kuća. Svako moje generacije će vam reći isto. Onda je došao rat i prognanički dani u Ogulinu pa sam se prvi put susreo sam čarima grada jer Ogulin je za mene tada bio ka da sam došao u New York. Normalno, gimnazijski dani u Ogulinu su podrazumjevali i izlaske u gradske kafiće i legendarni ogulinski Diksi. Kasnije odoh u Rijeku na građevinski faks, a studentski dani ko studentski dani… ko nije probao ne zna o čemu govorim. Po završetku faksa, ravno u vojsku (pozdrav Gospiću, tamo odgulih 4 mjeseca te 2000te) a iz vojske na posao… a bauštela je takav posao da te nema od jutra do navečer pa su tako nekako izumrli i izlasci. Jebi ga, nemam ni ja više 20 godina, 36ta je na leđima ;)
Od glazbe? RHCP, REM, Pink Floyde, Edo Maajka, TBF, dalmatinske klape, sevdah… ali onaj stari stari sevdah kad slovo „A“ razvuku po 30 sekundi… što se tiče narodnjaka, ne slušam ih jer ih eto ne slušam ka što ne slušam Đibonnija, a ne da imam nešto protiv te vrste glazbe. Da sam bio na mjestima gdje udaraju narodnjaci, normalno da jesam… jebeš čovjeka koji nije sve probao, to je uvjet za dobro pisalačko stvaralaštvo ;)


Što si želio biti kad narasteš?

Ima sam dva zanimanja koja sam htio i ćaća mi nije dao da idem ni za jedno. Prvo sam htio biti policajac, pa mi ćaća reka :“Jebati polcajac mater, samoš sbudalama posla imat!“. Onda sam htio biti vatrogasac, pa mi ćaća govorio:“Jebati vatrogasac mater, jošćeš negdje izgort!“. Kad je došlo vrijeme za srednju školu, onda mi je ćaća reka:“Tiš u gimnaziju!“… a kad sam ga pita što ću biti kad to završim, reka je:“Jebla ti gimnazja mater, neš biti ništa! Al to je jedini način da te prisilim da završiš fakultet!“, što u konačnici i je istina jer je tako na kraju i bilo a ja postao školovani bauštelac pa sad kao ne gorim i nemam posla sa budalama, moš mislit. Svaki je posao isti, uvijek su tu negdje budale a da svi „gorimo“, to ne treba ni naglašavati.


Što preporučuješ mladim Ličankama i Ličanima? Da ne rade ništa?

Da ne rade ništa, za to se ne trebaju ni truditi jer politika se pobrinula za to. Ne očekujte da će vam država naći posao ili nešto tome slično, jer takva su vremena iza nas. No ako misle, narodnim riječnikom, spasit svoju guzicu i nešto postignuti, neka vjeruju u sebe, svoje vještine, svoje ideje… neka nikad ne odustaju od onog što su si zacrtali. Krenite se baviti sa onim što najbolje znate a što je to, to svako od vas najbolje zna. Nikad nikome ne zavidjeti, nikad ne biti pohlepan. Nemojte da vas išta bude sram raditi, naravno ne mislim pri tome na dilanje droge i slično. S čim god da se počnete baviti, ne gubite nadu i vjerujte u to što radite jer ako vi ne vjerujete u to, sve ode kvragu. Sadite češnjak… sadite krumpir… lupetam sad, al radite ono što vam najbolje leži… jer da imaš pola tone domaćeg češnjaka, vjeruj mi da ćeš se i potruditi da to prodaš. Svi mi iz Like imamo u sebi taj gen za preživljavanjem… i urođene neke vještine… to čudo od gena samo treba aktivirati. Naravno, neko će reći da bez novca ništa ne ide. Bog nam je dao da 7 dana možemo živjeti bez vode i 30 dana bez hrane… čak nam je i on dao ajmo reći rezervu da se snađemo u tih 7 dana, pa ako si našao vodu, imaš još 30 dana da se snađeš za hranu… nije nam dao novac!


Krule, hvala ti! Nadamo se da ćeš nas negdje spomenuti, pa makar nas „oprao“! :D

Ne vidim ni jedan jedini razlog da bi vas „oprao“. J Baš ste me lijepo „ugostili“ i baš mi je gušt bio razgovarati sa vama. Hvala vam na tome.


PS. Reci nam iskreno – kako ti zvuči „Lika Clubbing“?

Spoj tradicionalnog i modernog. Kad vidim ovo „Lika“, onda mi je pred očima tradicija… a kad vidim ovo „Clubbing“, onda mi je prva asocijacija nešto moderno… to ti dođe ka fićo sa 480 konja, većina će se nasmijati al kad isti na „street race“-u iza sebe ostavi BMW-a M5, onda svima vilica ostane otvorena i svi pričaju o fići. Mislim da ovakav opis „Lika Clubbing“-a niste nikad dobili. Hahahahah ;)
Samo naprijed ekipa! ;)

Ovaj intervju:
	lajkiram
	ne lajkam
pollcode.com free polls

ponedjeljak, 03.06.2013.

CRVENKAPICA - Bajka za odrasle

- Mama, nisam trudna!!! – povika Crvenkapica nakon što se popišala po testu trudnoće
- Falim te dragi Bože! – reče njena majka sva uzbuđena te nastavi – Nedaj Bog da jesi… ti na birou nezaposlena a ja radim u Kojnzuma za 2 iljade kuna, pa tob čeljade odgladi umrlo do podne!?

Bio je petak, posni dan što se hrane tiče. Crvenkapica je imala baku u ne tako bližem selu a baka bijaše majka od njenog pokojnog oca, dakle svekrva od Crvenkapičine majke. Nakon što se dobrano ispišala po testu trundnoće, Crvenkapica se iz wc-a izvuče navlačuć gaće i hlače.

- Dobro je mama, ipak nisam trudna!
- Bolje da nas metejor pogodijo neg tvoja trudnoća!
- Pazću majko skime u krevet lježem, jat velim!
- Pazćeš ti pičku maternu. Tebe lakše odvuć u krevet neg Kim Kardašijan! – reče joj majka te nastavi – Evot ovaj ekspres lonac pa ondesi onoj staroj rošpiji ručak!
- Misliš baki?
- Mislim Baraku Obami, neg kome neg toj staroj vještici!
- Majko, danas je posni dan a ti me šalješ da baki odnesem kuhanoga graha u ekspres loncu!?
- Ima unutra vratine odrezane u obliku ribe pa joj ti rec daj to riba! Što će stara kurvet… pardon… vještica znati što jede. Njoj je mozak odavno izlapijo! – reče Crvenkapičina mater te zapali cigaretu marke „Kolumbo“, zubima otvori pivo, nagnu gutljaj te reče Crvenkapici – Idi više, štos se ukopala ko inflacja!?

Crvenkapica je stavila na glavu svoju žutu kapu obukla rozi ogrtač te uzela ekspres lonac u kom bijaše grah sa vratinom odrezanom u obliku ribe. Izašla je iz kuće, otišla jedno dvjestotinjak metara dalje a ono taman udari kiša. Do šume je bilo jako puno za hodati te ona pomisli kako bi bilo dobro stopirati da ne kisne po silnom pljusku. Nije prošlo 5 minuta od njenog stoperskog palca u zraku, stade joj bijeli krajzler karavan. Sa suvozačevog mjesta se spusti staklo te se ču glas:

- Stopiraš mala?
- Jok, to ja volim držat palac u zraku kraj ceste! Pa normalno da stopiram!
- Doklen ideš?
- Došume! – reče Crvenkapica nepoznatom šoferu
- Upadaj! – reče šofer

Nakon što je sjela, G sila zaljepi Crvenkapicu za sjedalo. Malo se prestrašila, nogama uprla o pod a rukama grčevito primila za sjedalo… oko je bacila na brzinomjer.

- Mi sad idemo 280 nasat?
- Nije to ništa! – reče joj šofer, te nastavi – Znam ja i do 380!
- 380 nasat!? – zjevnu Crvenkapica od čuda
- Saš vidt! – reče šole te natjera auto na 380 km/h, te nastavi - Pa ne zovu mene džaba Čačo the Šumaher!
- Pa niste vi valjda onaj Radimir Čač… - jadna nije uspjela ni dovršiti, a auto je već skliznuo sa ceste probivši zaštitnu ogradu, štalu, trafostanicu, zgradu općine, štalu, kioska „Tiska“, štalu, štand za sabiranje potpisa za referendum o braku, štalu, farmu pilića, prasećak… te stade zabijen u kokošinjac. Crvenkapica bijaše u šoku te okružena sa 28 zračnih jastuka.
- Pička ti materina i tebi i ko ti vozačku dade! – odbrusi mu Crvenkapica
- Nemoš reći da nisi imala vožnju života!? – reče Čačo te ispljunu oveći busen perja iz usta
- Umalo poginu bez zrna baruta! – reče Crvenkapica, te se iskobelja iz auta.



Eskpres lonac sa grahom, našla je 600tinjak metara dalje. Sva sreća bio je dobro zatvoren, pa se ništa razlilo nije. Ostavila je Čaču iza sebe te onako šokirana od prometne, dočepala se šume. Šuma bijaše gusta… prava bukova šuma. Sunčeve zrake udarale su kroz ono zeleno lišće… lijepo je bilo. Šetajući kroz šumu, čula je iz obližnje krošnje pjesmu:

- ZOOOVIII SAMO ZOVIIII… SVI ĆEEEE SOKOLOVIIIII… ZATE ŽIVOOOOT DATIIIII…

Crvenkapica je po prirodi bila znatiželjna te se uputi u smjeru od kud je pjesma dolazila. Čim se je približila jednom ovećem bukovom stablu, iz krošnji joj netko dobaci:

- Kudaš ti mala sotim ekspres loncem? El to onaj što pišti kad prokuva?

Bili su to puhovi. Njih ravno 16 ležalo je zavaljeno u krošnji bukve. Neki su čitali Playboy, neki su pušili travu, a neki od njih pjevali.

- To ste vi puhovi, ja sam mislila da HDZ ima predizborni skup!
- Jebo te HDZ! – reče glavni puh te nastavi – Odi vamo gore, ima zečetine sa ražnja pa akos gladna da malo prezalogajiš?
- Nisam gladna, na dijeti sam pa žderem samo nekve jogurte i jabuke. Znaš kad tvrde stolce nisam imala već 2 godne. A otkud vam zec na ražnju?
- Neki dan došo zec pa navalio da nas učlani u SDP!
- I?
- Što „i“? Eto ga sad na ražnju! Pa mi puhovi smo otkad znamo zase stranački neopredjeljeni. A ti? Kudaš ti?
- A idem kod babe. Naprdila mi mater lonac graha da odnesem babi… pa eto… idem do nje.
- Jebla te baba, vamo odi ima i rakije!?
- Rakije!? – uzviknu ona
- Prepečenice… 40 gradi ima… ova te odljepi od zemlje ko hjustonačka svemirska raketa!
- Eto mene kvami! Dajde gutljaj! – reče Crvenkapica penjući se u krošnju

Nakon što se dobro oduzela, nastavila je dalje. Bilo je negdje 2 sata popodne. Teturala je šumom vukuć po podu ekspres lonac i pjevala pjesme Seke Aleksić… a onda začu:

- Sdande mala! Kud vrludaš ka palestinska projektilčna!?

Bijaše to vuk malo čudno obučen… donji dio trenirka, na nogama lakirane cipele u špic papak, za pasom onaj JNA vojnički remen, gore karirana košulja na pola otkopčana da mu se vide rudlava prsa na kojim se isticala tetovaža žirafe kako nogom šutira lava, slamnati šešir na glavi i čačkalica u ustima.

- Kud žuriš? – nastavi vuk
- Idem do babe?
- Štoćet taj ekspres lonac?
- Ribu nosim babi! – reče ona dobrano ošamućena od rakije
- Ribu!? – začudi se vuk
- Pardon… grah. Malo sam popila pa mi sve isti kurac… riba grah grah riba. Uostalom, ko da je bitno. Baba je ionako debela i masna pa joj svejedno što jede? Ta bi parkete pojela kad je gladna.
- Debela? Masna? – vuku iskočiše oči a sa usta mu poče kapljati slina – Što ti ne bi baki malo cvijeća ubrala a ne tako samo sa loncem do nje? – reče vuk nastojeći je zadržati kako bi se dočepao bakine kuće prije Crvenkapice
- Ma da jebem a ne da joj cvjeće ber… - nije ni dovršila, onako pijana srušila se na pod a ekspres lonac se otkotrlja par metara dalje

Vuku je to došlo ka naručeno. Onesvještena Crvenkapica bila je izuzetna prilika da prije nje dođe do bake i pojede baku. Odmah je sjeo u svog čipiranog stojadina sa 27 konjskih snaga i odmaglio u smjeru bakine kuće. Na retrovizoru mu visio plišani medo obučen u ličku narodnu nošnju.

Pomalo se počelo smrkavati kad se Crvenkapica probudila.
- 40 gradi!?!? Ovo ispod 50 nije, nema šanse!

Digla se, pogledom potražila ekspres lonac koji je već dobrano bio prljav, pun blata i lišća. Rukama je sastrugala ono blato sa sebe te malim ali sigurnim koracima nastavila dalje. Oko 8 navečer dočepala se bakine kuće. Bila je to mala kuća sa velikim krovom pošto je baka na tavanu imala apartmane koje je iznajmljivala Česima u tijeku turističke sezone. Ispred kuće spavao je pas Šarko. Šarko je jako volio Crvenkapicu no kako je spavao nije ju čuo. Nije ga htjela buditi nego ga je pokrila dekom koja je stajala sa strane. Rakija nije popuštala tako da je Crvenkapica bila dobro uzdrmana. Takva se nekako dočepala ulaznih vrata kuće, otvorila ih… i vidjela baku kako leži u krevetu.

- Bako, ja možda jesam pjana... al štot te ušerde strše ko u sove?
Baka je ležala u krevetu sa naočalama na glavi, čitajući Glas Koncila
- Dođde vamo, slabo te vidim... jebla te mati tako sitnu! - reče baka
- Čitala sam ja onu bajku Crvenkapca, ti nis moja baba tis vuk!
- Kaki vuk, ćaća te ludi jeba... es ti jope pila? Vamo dolazide, nevdim te ka ni Čačć semafore!
- Ne spominji mi Čačća, nema krozšto nisam proletla šnjime! Nego… štos tebi te očurde tako velikačke?
- Digla naočale u socijalnom pa mi kriva dioptrija… evo nevdim ka ni šišmiš. Evom u Glasu Koncila poster od Bozanća, a ja ga nevdim!
- Ne lažide me, tis vuk!
- Nisam vuk majka te jebala tako ludu! – zagromila je baka iz kreveta
- NE SERI! TIS VUK! – nije odustajala Crvenkapica

U taj tren otvore se vrata a na vratima stajaše lovac. Lovac je čuo prepirku između bake i Crvenkapice te je stao da vidi što se događa. Na ramenu je imao ganjc novog kalašnjikova kragujevačke proizvodnje

- Kakva je ovo galama, općina ga jebla!? – zagrmi sad lovac
- Lovče moj spašavaj me! – baci se Crvenkapica lovcu u zagrljaj
- Što je bilo? – upita ju lovac
- Babu mi poždera vuk… eno ga leži… vidi ga kolke mu ušerde a oči iskolačio ka da se iz minusa na tekućem izvuka!... to nije moja baba TO JE VUK!!!
- Ma ko je vuk majku vam jebem ludu! – zagrmi baka te baci poster od Bozanića prema Lovcu i Crvenkapici
- Sere lovče moj, to je vuk! Srela sam ga u šumi! Odmah sam znala da ide babi!
- O jebo sam ti milu majku – reče lovac te skinu sa ramena kalašnjikov, repetira, nanišani vuka te sasu rafal – RATATA-RATATAT-RATATAT-RATATAT-RATATATTA-RATA-TA-TA…KLIK

Cijeli šaržer je sprašio u smjeru kreveta u kojem je ležala baba, odnosno vuk.

- Crvenkapice moja, ovaj vuk se više nekani linjat! Ovo mu je bilo zadnje!
- Svaka čast majstore, izbušio si ga ko državni proračun!
- Ma koje!? Pa ja na 300 metara pogodim jabuku koju vrabac drži na glavi da neb sa 5 metara vuka! – hvalio se lovac

Odjednom, neko pukuca na vrata. Crvenkapica i Lovac se malo prestrašiše.
- Naprijed! – reče Crvenkapica

Vrata se pomalo otvoriše a na pragu glavom i bradom stajaše vuk.
- Crvenkapce, imaš možda kleme? Evom rikno akumulator na stojadnu, jeba sam mu milu majku, ni na guranje neće da upali. Crko mi, nema 200 metara od mjesta gdjes ti pala u nesvjest!? Imaš kleme?

Crvenkapica i Lovac se pogledaše u čudu… Lovcu od šoka ispade kalašnjikov iz ruke a Crvenkapici ekspres lonac.

- Pa krušna te mrva jebala Crvenkapce… ubi ti ja babu!!! - izusti lovac

KRAJ BAJKE

03.06.2013.
Autor: Bloger Krule

Ovu bajku za odrasle:
	lajkiram
	ne lajkiram
pollcode.com free polls

<	lipanj, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30